Izmislili su nogomet, ali ga, u konačnici, ne znaju odigrati dovoljno dobro da bi se mogli hvaliti. To je povijesna činjenica. Neobjašnjivi harakiri koji je ubio Tri lava ostat će jedina slika Engleza nakon Mundijala 2026.

Navršilo se šezdeset godina od njihova jedinog naslova svjetskog prvaka. Otkako ih pratim, sve me više podsjećaju na čuvenu uzrečicu Del Boya iz Mućki: “Sljedeće godine u ovo vrijeme bit ćemo milijunaši.”

Jednostavno, uvijek se dogodi neki Pearce 1990., Beckham 1998., Rooney 2006. A sada mislim da ih je Thomas Tuchel nadmašio. I to uvjerljivo.

Bila je to, kako se i očekivalo, ratnička utakmica u kojoj su Englezi u prvom poluvremenu uspjeli u jednoj stvari – natjerati Argentince da se tuku, a ne da igraju. Messi je bio malo u posjedu lopte, što je bio idealan scenarij za Englesku. Nastavak je dao naslutiti da će Argentina pokušati preuzeti kontrolu nad utakmicom, ali ih je Gordon svojim pogotkom gurnuo na rub provalije. I upravo tada na scenu stupa glavni lik ovog lošeg filma i sve upropasti.

Najprije se momčad povukla. Dobro, to se podsvjesno zna dogoditi nakon vodstva, ali zato postoji dobro plaćeni trener da to na vrijeme ispravi. Umjesto toga, Tomas Tuchel je kao da je postavljao nagazne mine koje su svakih nekoliko minuta eksplodirale i rušile san dug šest desetljeća. Nisam pobornik statistike, ali podatak da je Argentina imala posjed lopte 88 posto, a Engleska 12 od rezultata 1:0 za Gordi Albion je zapravo sve objasnila.

Dao je Messiju loptu. Širom mu je otvorio vrata. Kod 1:1 još se moglo razmišljati o produžecima i tim nesretnim penalima. No i tu je mogućnost uništio. Iz igre je izvadio nekoliko igrača koji su bili ključni za englesku igru, a na teren poslao dodatne braniče, kao da pokušava zakrpati nesiguran brod koji je na kraju ipak morao potonuti. Neshvatljivo. Nedokučivo. Početnički.

Tužno je kada se ovakva utakmica odluči zbog tolikog jada, kukavičluka i straha koje je Thomas Tuchel pokazao u ključnim trenucima. Bivši trener PSG-a i Bayerna nesporno je vrhunski taktičar, ali nije prvi put da mu se upravo strah obije o glavu. Strah od poraza, umjesto želje za pobjedom, ponovno je diktirao njegove odluke. Za dobru plaću dobio je priliku voditi povijesno veliku i važnu reprezentaciju, koja je, međutim, nogometno inferiorna u odnosu na tri ili četiri reprezentacije koje ovu igru igraju na vrhunskoj razini. Ispao je obični – luzer.

Lionel Messi uspio je jer je vjerovao. Jer zna igrati nogomet. Itekako zna. Uz sebe je imao ratnike koji su ga slijedili do posljednjeg daha. Stigao je na prag Maradonine slave i ostvario nešto u što mnogi nisu vjerovali. Taj mali genijalac iz velikog nogometnog Rosarija na korak je od toga da nadmaši najvećeg od najvećih.

A možda je najvažnije od svega to što će se u finalu igrati tehnički dotjeran nogomet – upravo onakav zbog kojeg smo se svi zaljubili u ovu igru.